NEOFICIJALNI BLOG O SLOBODANU TIŠMI

понедељак, 22. март 2010.

poezija i proza

"PROĐE NEDELJA"
Parkiranje nerava

(priča)

U stvari, nedelja uvek počinje nedeljom, a završava se ponedeljkom. Ili, nedelja je prvi dan u nedelji, a ponedeljak poslednji, ostatak je nebitan. U nedelju, 13. oktobra su bili izbori. Trinaesti je dobar datum, ne mislim da je to baksuzan dan, ali znam dosta ljudi koji 13. u mesecu ne izlaze iz kuće. Smatraju da su kod kuće bezbedniji, iako neke statistike govore suprotno, tj. da je kuća često opasno mesto, u njoj vrebaju nevolje a da toga nismo ni svesni.
U ponedeljak sam se probudio sa nekim neodređenim osećanjem. Nešto sam sanjao te noći između nedelje i ponedeljka, ali nikako nisam mogao da se setim sna. Inače, tog mrzlog sitnokišnog jutra imao sam najvažniji posao na kugli zemaljskoj: trebalo je da oteram auto, stari "jugo 45", na Klisu, kod majstora. Dok sam se vozio prema Klisi, na radiju sam čuo ono što sam i očekivao. Kad su u pitanju stvari od opšteg značaja znam sve unapred. Isključio sam radio pošto nisam mogao da slušam analize i komentare novonastale situacije.
Majstor kod koga sam prvi put došao, a koga mi je preporučio jedan prijatelj, bio je pristojan mlađi čovek u radnom kombinezonu sa kačketom na maloj, okrugloj glavi, koja je bila nasađena na prilično dug i tanak vrat. Držeći u ruci tefter u koji je revnosno beležio sve što sam mu govorio u vezi sa autom, ulivao je poverenje. Rekao mi je da dođem oko tri popodne, kada će sve biti urađeno.
Čitavo prepodne samo sam mislio kako će auto biti sređen i naštimovan i kako ću biti oslobođen brige ako, koji slučajem, krenem na duži put, na primer do Beograda. Posle ručka sam seo u gradski autobus i otišao do Klise. Kada sam stigao u radionicu, oko mog još nezavršenog auta vrzmala su se dva klinca, koje jutros nisam video, dva "saveznika", što bi rekao Karlos Kastaneda. Hauba je bila podignuta i, dok je motor radio, oni su nešto čeprkali oko karburatora. Odmah sam primetio da se hladnjak puši, što je bio znak da je negde probušen i da tečnost curi. Rekao sam im da sam auto dovezao sa čitavim hladnjakom, ali oni su samo slegali ramenima.
Već sam počinjao da se sekiram. Počeli su da hvale auto, pitali su me kada sam ga kupio i slične gluposti, očigledno su nanjušili papana i sada je sve to za njih bila predstava. Na kraju se pojavio majstor i na moju primedbu u vezi sa hladnjakom ladno je odgovorio da je sve to bilo tako kada sam jutros dovezao auto. Rekao mi je da ga isprobam. Ali, kada sam uhvatio za kvaku i povukao, vrata su se zaglavila. Tek uz jači trzaj sam uspeo da ih otvorim. Rekao sam, sad već u besu: "Pa, šta je ovo?" "I ja sam ih jutros jedva otvorio", mirno je uzvratio. Sada mi je bilo jasno da sam upao u "mašinu", da su me olešili. Ko zna šta su sve skinuli, ali bio sam potpuno nemoćan.
Provozao sam auto, koji je, za divno čudo išao dosta dobro, ali sve mi je bilo veoma sumnjivo, knedla mi je stajala u grlu. Platio sam opravku karburatora trideset eura, uz gunđanje da su me sad videli i nikad više, što ih je, naravno, jako potreslo. Vratio sam se kući bez problema, međutim, uveče, kada sam hteo da se odvezem do mame, auto nije hteo da pisne, jednostavno, ništa. Pritisak mi je skočio, ali da idem kod onih tipova da reklamiram, nije mi padalo na pamet. Možda je to sistem da me još više ojade u fazonu "dođi samo", kao da im nije bilo dosta.
Ubeđivao sam sebe da moram da se od svega toga što pre otkačim. Ko me je, uostalom, terao da kupujem petnaest godina star auto? Uveče sam ležao u krevetu i pokušavao da se smirim. Znao sam da će auto ostati na parkingu duže i da sutra a ni narednih dana, neću ni pokušati da ga pokrenem. Sve je to škola za budale. Na kraju sam ipak nekako zaspao. I tako je prošao ponedeljak, tj. nedelja.Ostalo je sve nevažno.
P.S.Neko će možda pomisliti da je ovo nekakva alegorija, nekakva basna o izborima. Ne. Priča o starom autu nema nikakve veze sa politikom, tako samo može da se učini. Tumačenjem bi se mogli izvući svakojaki zaključci. Tu uvek vrebaju razne proizvoljnosti. Sačuvaj bože! Jedan događaj od opšteg značaja i mali-veliki dogodek koji je samo moja briga, stoje jedan pored drugog.

Нема коментара:

Постави коментар