NEOFICIJALNI BLOG O SLOBODANU TIŠMI

субота, 22. фебруар 2014.

Intervju: Sve je ovo privid pakla


Odluku o respektabilnoj nagradi doneo je žiri u sastavu Vladislava Gordić Petković, Miki Manojlović, Vladimir Arsenijević, Laslo Vegel, Aleksandar Zoograf, Boško Milin I Radovan Živankić a govoreći o priznanju koje se dodeljuje, između ostalog, za moderan umetnički senzibilitet Slobodan Tišma kaže:” Okrepljujuće je kada vam to daju ljudi koje izuzetno poštujete, a još i nosi ime jednog izuzetnog umetnika kakav je bio Todor Manojlović. Ali…”

  Ali?
- Mislim da su nagrade danas, u ovom trenutku, deplasirane, treba ih ukinuti. Pošto generalno nema radosti i dobronamernosti. Izazivati tuđi prezir i mržnju, nije dobro.

  Dodeljuje se za “moderan umetnički senzibilitet”, a iz vaša vizure to znači?
- Ta definicija je pomalo dvosmislena, pošto danas biti moderan, znači biti reakcionaran, nazadan, modernost je nešto iza nas. Međutim, ja jesam, kako sam to već jednom rekao, staromoderan. Moderna umetnost koja je nastala sredinom devetnaestog veka i koja se završila sa konceptualnom umetnošću u drugoj polovini dvadesetog veka je moj svet. Ništa uzbudljivije ne postoji u umetnosti. S druge strane, ova definicija bi se mogla shvatiti i kao spremnost na promene, na novum, temeljnu propoziciju moderne umetnosti, u svakom trenutku, pa i današnjem. A da li sam ja danas spreman na to? Da ne spominjem onu fundamentalnu promenu od koje svi zaziremo.

  Za “Bernardijevu sobu” ste dobili Ninovu nagradu, da li je ona nešto promenila u vašem životu, književnom radu, da li pišete nešto novo, šta?
- Jeste, promenila je, godinu dana sam bio u fokusu medija, ščepao me je tzv. medijski vrtlog, nešto veoma opasno, a onda se sve vratilo na staro. Dakle, godinu dana sam pisao intervjue, pokušavajući da se prikažem javnosti na ovaj ili onaj način. To je neka vrsta auto-fikcije, samo mnogo direktnije od književnosti. Mnogo sam se nalagao, a i nalupetao, pokazivao neznanje, pošto sam ja autodidakt, neznalica, neobrazovani provincijalac. Ali bestidan sam. Uostalom, šta je znanje? Ili krhko je znanje. Trenutno pišem svoj poslednji roman, koji neću nikada završiti, tekst je močvara kroz koju gacam i polako tonem sve dublje i dublje.

  U obrazloženju se navodi vaš angažman na polju muzike, kao urednika književnih programa, kao pisca, a šta je od toga, po vama, bilo najupečatljivije?
- Nema kod mene upečatljivosti, ja sam bled, umetnik bez dela. Hajdeger je još predviđao da će doći vreme umetničkih likova, figura bez artefakta. Ali to nameću mediji koji su uništili umetnost. Iako sam dobio te nagrade, to ništa ne znači. Ja sam bio urednik (veoma loš) kratko, samo dve godine, kao rok muzičar objavio sam dva albuma, imam sedam objavljenih knjiga, to nije puno za jednog starca, ali ipak sam se pisanjem najduže i najozbiljnije bavio. Međutim, rezultati? Ne vidim svoju umetnost u budućnosti.

  Kako pecipirate savremeni trenutak kada je reč o društvenoj (političkoj zbilji)?
- Ja sam apatrid, moja zemlja je nestala pre dvadeset i više godina, živim u unutrašnjem egzilu, i u tom smislu ne osećam da imam prava da išta govorim o ovdašnjim političkim prilikama, naravno, nisam slep, na političkoj sceni su kreature. Političari su uvek bili veliki zabavljači, ali opasni zabavljači, zato ih danas televizija toliko voli. Od njihovih šala … No, da ne pričam, general Bass je to već odlično elaborirao u svojim poslednjim romanima. Iako ste ga vi dobro potkačili u poslednjem intervjuu u Blicu. Ali on je takođe klaun.

  A kada je reč o onom što se zbiva u kulturi i oko kulture?
- Kultura je mrtva, ovo je doba tehnološke civilizacije. Umetnost živi svoj zagrobni život, pod bledom svetlošću zvezda koje su sve dalje. Naravno, za to su krivi mediji, iako nije dobro reći da su krivi, pošto krivice nema. Politika, sport i zabava su fenomeni koji su najbolje legli na televiziji i čiji teror trpimo. Teorija je mrtva, postoji samo primenjena nauka, tj. tehnologija koja je pipanje u mraku, funkcioniše, napeduje, ali nije baš potpuno jasno kako, na koji način.

  Junaci “Bernardijeve sobe” su ljudi sa margine, ko su i kakvi su junaci naše zbilje?
- Ja ve vidim nikakvu zbilju, sve je ovo privid, privid pakla, strašno je ali je još uvek podnošljivo. A u toj zbilji-prividu primećujem na sve strane samo antičke heroje, lukave, proste, pohlepne i pohotljive.

  Kako bi ste naslovili ovaj naš intervju?
- Kratak razgovor u paklu

izvor: Blic / link


Нема коментара:

Постави коментар